Povijest obitelji Nonković

Mnogo prije povijesne seobe prema Jadranu, korijeni roda Nonković ležali su duboko u nemirnom pograničju osmanske istočne Hercegovine. Obiteljsko ishodište bilo je u Broćancu, na prostoru starih nahija Zažablja i Popova, uz prostrane močvare Hutova blata. [Tomić 2006., str. 177][Hranilović i Hirc 1905., str. 619]

Broćanac i širi prostor Zažablja pripadali su katoličkoj župi Gradac u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Stanovništvo je živjelo u dinarskom, pretežno stočarskom svijetu, a imućnije su kuće bogatstvo stvarale uzgojem stoke, upravljanjem pašnjacima i organiziranjem konjskih karavana koje su robu spuštale prema jadranskim lukama. [Krešić 2006., str. 108–109]

Izravne knjige imovine najstarijega kućanstva Nonković nisu sačuvane. Ipak, položaj lokalnoga zapovjednika koji je morao sam financirati oružje, opremu i ljude nije bio dostupan običnom seljačkom domaćinstvu. Vojni uspon obitelji upućuje na snažnu gospodarsku osnovu, široku mrežu saveznika i sposobnost okupljanja naoružanih pristaša.

Na toj opasnoj granici između Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike Nikola Nonković (I. naraštaj; otac nije zabilježen u rodoslovlju) izrastao je u čovjeka iznimne regionalne moći. Osmanske su ga vlasti imenovale serdarom Zažablja — lokalnim vojnim poglavarom i čuvarom reda. [Krešić 2006., str. 107]

Prema sačuvanim obiteljskim i regionalnim podacima, njegov se autoritet protezao na trideset sela, a raspolagao je odanošću čak 740 ratnika spremnih za borbu. Takva se snaga nije temeljila samo na dodijeljenoj tituli: počivala je na osobnom ugledu, gospodarskoj moći kuće i vjernosti ljudi koji su Nikolu priznavali svojim zapovjednikom. [Krešić 2006., str. 107]

Spisi Dubrovačkoga arhiva bilježe Nikolu Nonkovića i njegova suvremenika Draška Matića u velikoj odmazdi protiv sela Dubrovačkoga primorja 1667., nakon razornih uskočkih prepada. Nikola je tada još djelovao unutar osmanskoga graničnog poretka, braneći područje i interese roda kojim je upravljao.

U dubokom hercegovačkom zaleđu pod osmanskom vlašću obitelj je pripadala rimokatoličkoj zajednici župe Gradac u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Dijecezanski svećenici don Petar Dragobratović i don Jure Sentić poslije su imali važnu ulogu u pregovorima i zajedno s Nikolom prešli prema Opuzenu, pokazujući koliko su crkvene i obiteljske veze bile isprepletene. [Krešić 2006., str. 108–109][Krešić 2006., str. 109]

Posebno su mjesto imali sveti Ivan Krstitelj i sveti Nikola. Ta će se privrženost poslije trajno upisati u obiteljsku baštinu kroz crkvu svetoga Ivana na Osinju i kapelu svetoga Nikole u Kleku. [Tomić 2006., str. 177][Tomić 2006., str. 177]

Godina 1684. otvorila je proces koji će tri godine poslije promijeniti sudbinu obitelji. Izbijanjem Velikoga turskog, odnosno Morejskoga rata, serdar Nikola (I. naraštaj) počeo je razmatrati prijelaz pod mletačku vlast. Bio je to smion politički i vojni rizik: neuspjeh bi značio sigurnu propast. [Krešić 2006., str. 107–109]

Dana 27. svibnja 1684. Nikola je pisao providuru Pietru Valieru o stanju u Neretvi, Zažablju i Hercegovini te izložio planove za vojnu suradnju. Nakon sastanka u Opuzenu 25. studenoga, svećenik Petar Dragobratović kao Nikolov opunomoćenik sklopio je s Valierom prvi sporazum 4. prosinca 1684. Pregovori su se nastavili novim ugovorom koji je Jure Sentić sklopio u Zadru 9. ožujka 1686. i završnom pogodbom u Sućurju 19. srpnja 1687. [Krešić 2006., str. 107–109]

Preseljenje je napokon provedeno krajem srpnja 1687. Nikola je sa sinovima, katoličkim dijecezanskim svećenicima don Jurom Sentićem i don Petrom Dragobratovićem, približno 250 naoružanih ljudi i njihovim obiteljima prešao prema Opuzenu. Krešić, pozivajući se na Macana, prenosi procjenu od približno četrdeset obitelji, dok prema Jerkoviću navodi oko 2.000 osoba, broj koji smatra vjerojatno pretjeranim. Izvori jasno pokazuju da dio širega roda i stanovništva nije napustio Hercegovinu. [Krešić 2006., str. 109][Krešić 2006., str. 109, bilj. 30][Macan 1990., str. 49 — citirano prema Krešiću][Jerković u Vidoviću 2000., str. 134 — citirano prema Krešiću][Tomić 2006., str. 177]

Osmanska je odmazda bila brza i strašna. Krešićevo istraživanje, oslonjeno na crkvene i regionalne izvore, bilježi da su opustjela sela opljačkana i spaljena te da je posebno stradala rodbina pobunjenika, dok su ljudi zatečeni sa stokom u planinama ostali nezaštićeni. U jesen 1688. uslijedio je drugi val preseljenja, kada je više od sedamdeset dodatnih obitelji stiglo na mletačko područje u dolini Neretve. [Krešić 2006., str. 109]

Po dolasku na donju Neretvu raseljeni se rod nije povukao iz rata. Nikola (I. naraštaj) svoje je ljude pretvorio u pokretljivu mletačku pomoćnu postrojbu, a uz njega su na prvim crtama ratovali njegovi sinovi Vule i Jure (II. naraštaj). [Hrvatska enciklopedija]

Nonkovićevi borci poznavali su putove, prijevoje i slabosti osmanskoga zaleđa. Djelovali su kao izviđači, vodiči i pomoćne postrojbe uz glavnu mletačku vojsku. Rat je obitelj izravno pogodio 1687. kod Herceg Novoga, gdje je poginuo Jure (II. naraštaj, sin Nikole), dok je njegov brat Vule nastavio očevu vojnu službu. [Tomić 2006., str. 177]

Obiteljski i enciklopedijski prikazi povezuju Nikoline snage s borbama kod Knina i Vrgorca. U lipnju 1694. Nikola i njegov preživjeli, u objavljenim izvorima potvrđeni sin Vule sudjelovali su u velikoj mletačkoj operaciji u kojoj je osvojen Čitluk. [Hrvatska enciklopedija][Krešić 2006., str. 110]

Nikola (I. naraštaj) je 1688. na obali kod Kulina, današnjega Kleka, uspostavio glavno obiteljsko uporište. Kameni je sklop bio sigurna kuća, promatračnica i obrambena točka koja je štitila morski pristup Neretvi. [Hrvatska enciklopedija]

Opasnost se pokazala odmah: osmanske su snage iste godine prodrle do Kleka i nakratko zauzele položaje. Nikola je ponovno okupio ljude te je, uz mletačku pomoć, početkom 1689. vratio uporište. [Hrvatska enciklopedija]

Visoko iznad obale stajao je Smrdan-grad. Tijekom 1690. i 1691. Nikolovi su ljudi ondje odbijali ponovljene osmanske napade i sprječavali prodor prema moru. Klek i Smrdan-grad postali su kameni znak opstanka obitelji na novoj granici. [Tomić 2006., str. 177]

Ratna hrabrost i odanost Nikole (I. naraštaj) doprle su do najviših tijela Mletačke Republike. Izvori datiraju počast u 1691./92.: Senat mu je 1691. dodijelio naslov viteza svetoga Marka — Cavaliere di San Marco — a dužd Francesco Morosini potvrdio je povelju 20. siječnja 1692. [Hrvatska enciklopedija][Čoralić 2007., str. 340]

Lovorka Čoralić pokazuje da su kavaljeri svetoga Marka mogli biti i patriciji i zaslužni vojni zapovjednici iz obitelji koje nisu bile plemenitoga podrijetla. Čast je uključivala pravo na vitešku odoru, oružje, križ, kolajnu i druga vojna obilježja; sama po sebi nije značila primanje u mletački patricijat. [Čoralić 2007., str. 339–341][Čoralić 2007., str. 341]

Nikola je poginuo 1695. u borbi kod Ljubinja. Zapovjedništvo je preuzeo njegov sin Vule (II. naraštaj), čiju je hrabrost Venecija također nagradila. Dužd Silvestro Valier izdao je 27. lipnja 1696. novu povelju kojom je naslov viteza svetoga Marka dodijeljen Vuli i njegovim zakonitim potomcima u nasljedstvo. [Tomić 2006., str. 177][Tomić 2006., str. 177]

Kada su se nakon dugih ratova granice počele smirivati, obitelj je vojni autoritet pretvorila u civilnu moć. Vitez Vule Nonković (II. naraštaj, sin serdara Nikole) imenovan je 1715. nadintendantom Neretvanske krajine, najutjecajnijim upravnim položajem u donjoj Neretvi. [Hrvatska enciklopedija]

Nadintendant je nadzirao civilnu upravu, graničnu logistiku, carine, trgovačke namete i lokalno sudovanje. Tijekom gotovo cijeloga stoljeća služba je ostala čvrsto povezana s obitelji Nonković. [Hrvatska enciklopedija]

Nakon Vuline smrti 1734. naslijedio ga je sin Luka (III. naraštaj), koji je upravljao do 1752. Lukin brat Ivan (III. naraštaj, također Vulin sin) bio je vice-nadintendant od 1752. do 1763. Kasnije su vodeće dužnosti držali Lukini sinovi Ante i Jakov (IV. naraštaj), a Jakov je ostao u službi sve do 1806. [Hrvatska enciklopedija][Tomić 2006., str. 177–178]

Vojna služba i desetljeća upravljanja krajinom donijeli su obitelji znatne zemljišne posjede. Mletačka je vlast zaslužnim ratnicima dijelila oslobođenu zemlju i imanja napuštena tijekom rata, pa su Nonkovići stekli posjede u Zažablju, Opuzenu, Kleku i okolici.

Obiteljsko rodoslovlje bilježi da je oko 1773. Nikola Nonković (VI. naraštaj, sin Luke iz V. naraštaja), potomak prvoga serdara Nikole, dobio ili potvrdio nasljedni naslov Conte. [Rodoslovlje Duška Nonkovića, 1999.]

Obiteljska moć 18. stoljeća ostavila je vidljiv trag u kamenu. U Kleku je proširena Kula Nonković, velika trokatna obrambena građevina s masivnim kamenim okvirima, puškarnicama i mašikulama kroz koje su se napadači mogli zasipati kamenjem ili vrelim tvarima. Uz kulu je podignuta kapela svetoga Nikole, mjesto molitve i znak trajne prisutnosti obitelji. [Tomić 2006., str. 177]

Za posljednje počivalište obitelj je odabrala mali otočić Osinj na ušću Neretve, koji joj je mletačka vlast dodijelila 1744. Ondje je drevna jednobrodna crkva svetoga Ivana Krstitelja postala privatno obiteljsko svetište. [Tomić 2006., str. 177]

Obitelj je učvrstila prostor crkve i pod njezinim podom uredila grobnice. Prema obiteljskoj predaji, u tim su otočnim kriptama pokopani Vule, Luka, Ivan i drugi pripadnici roda — trajno povezani s vodama Neretve koju su nekoć branili i kojom su upravljali. [Tomić 2006., str. 177][Rodoslovlje Duška Nonkovića, 1999.]

Firentinski slikar i mletački vojnik Filippo Naldi živio je u Opuzenu te je 1760. predložen za upravitelja neretvanske luke. Među njegovim su najvažnijim svjetovnim djelima portreti braće Luke i Ivana Nonkovića (III. naraštaj, sinovi Vule), danas sačuvani u Muzeju grada Splita. Luka je naslikan 1752., a Ivan 1759. godine. [Tomić 2006., str. 175–178]

Naldi ih je prikazao dopojasno, s mačevima, u raskošnoj odjeći obrubljenoj krznom, s crvenim kapama i zlatnim ukrasima. Natpisi na slikama bilježe njihovo podrijetlo od viteza Vule i upravne službe u Neretvi, pa su portreti istodobno umjetnička djela i rijetka vizualna svjedočanstva obiteljske povijesti 18. stoljeća. [Tomić 2006., str. 177–178]

Iste 1752. godine Luka Nonković i crkveni prokuratori naručili su od Naldija oltarnu sliku Kamenovanje svetoga Stjepana za župnu crkvu u Opuzenu. Zapis na poleđini navodi da je slika restaurirana u Veneciji 1872. na trošak Petra Nonkovića i članova obitelji Nikolić, što pokazuje da se briga za obiteljsku i crkvenu baštinu nastavila i u 19. stoljeću. [Tomić 2006., str. 175–178]

Pad Mletačke Republike 1797. srušio je politički svijet u kojem je obitelj stoljećima gradila svoj položaj. Donja Neretva ulazila je u razdoblje brzih smjena francuske i austrijske vlasti, ali vojna uloga Nonkovića nije odmah nestala.

Obiteljsko rodoslovlje bilježi da je 1806. potpukovnik Frane Nonković (VI. naraštaj, sin Frane iz V. naraštaja) razbio opsadu Dubrovnika u vrijeme kada su Petar I. Petrović-Njegoš, ruska flota i snage iz istočne Hercegovine pokušavali zauzeti grad. [Rodoslovlje Duška Nonkovića, 1999.]

Napoleon je dekretom od 14. studenoga 1811. upravo Frani povjerio zapovjedništvo nad tvrđavom Kula Norinska, ključnim položajem uz rijeku. [Hrvatska enciklopedija]

Nakon Napoleonovih poraza austrijske su snage napredovale prema Dalmaciji. Major Marojević iz Opuzena je 30. studenoga 1813. poslao Frani (VI. naraštaj) zahtjev da odmah preda Kulu Norinsku. Odgovor je stigao iz tvrđave 2. siječnja 1814. i nije ostavljao prostor za pregovore. [Hrvatska enciklopedija]

Frane je Kulu držao još punih šest mjeseci. Tek nakon upornoga nagovaranja vlastite obitelji i franjevaca koji su dolazili iz Zaostroga pristao je napustiti položaj.

Ni tada nije predao sve što je čuvao. Prije odlaska dao je potopiti topove u Neretvi, a državne spise, blagajnu i vojnu zastavu zakopati u tvrđavi Gabela, uskraćujući ih novoj vlasti.

Hrvatska enciklopedija bilježi da je Frane zbog odbijanja predaje izgubio položaj, ali je poslije rehabilitiran. Potom je kao serdar Poneretavlja ostao u službi sve do 1844. godine, čime se dokumentirana javna služba ove obiteljske grane nastavila duboko u 19. stoljeće. [Hrvatska enciklopedija]

Tvrđava se poslije vratila u ruke obitelji. Kada su je austrijske vlasti ponudile na javnoj dražbi, kupio ju je Niko Nonković (VIII. naraštaj, unuk Frane iz VI. naraštaja) i staru vojnu kulu prilagodio radu vjetrenjače. [Rodoslovlje Duška Nonkovića, 1999.]

Time je završavalo razdoblje u kojem se obiteljska povijest ponajprije bilježila kroz ratove, utvrde i nasljedne upravne službe. Nakon nestanka mletačkoga poretka potomci Nonkovića živjeli su pod Austrijskim Carstvom i Austro-Ugarskom, zatim kroz jugoslavenske države, dva svjetska rata, socijalističku Jugoslaviju i naposljetku neovisnu Hrvatsku.

Obiteljsko rodoslovlje pokazuje da se povijesna loza tijekom 19. i 20. stoljeća nastavila kroz brojne povezane grane, sve do potomaka zabilježenih oko 2000. godine. Obitelj koja je nekoć bila okupljena oko jednoga pograničnog zapovjednika tako je ušla u 21. stoljeće kao velika, razgranata obitelj. Njezini potomci danas žive u Hrvatskoj, drugim državama Europske unije, Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje u svijetu, povezani zajedničkim podrijetlom i nasljeđem Nonkovića. [Rodoslovlje Duška Nonkovića, 1999.]